Poslovica: Priroda kiše je uvijek ista, pa ipak od nje raste i trnje i cvijeće

– Poslovica – Kiša –

Priroda kiše je uvijek ista, pa ipak od nje raste i trnje i cvijeće

Postoje rečenice koje ne traže objašnjenje. Dovoljno ih je jednom čuti i ostanu negdje u nama, tiho čekajući trenutak kada ćemo ih razumjeti. Mudre izreke i poslovice upravo su takve. Kratke, jednostavne i često izrečene prije mnogo godina, a ipak iznenađujuće aktualne. U nekoliko riječi znaju sačuvati iskustvo čitavih generacija i ponuditi nam pogled na život koji ponekad ne možemo pronaći ni u dugim knjigama.

Jedna od takvih misli glasi: „Priroda kiše je uvijek ista, pa ipak od nje raste i trnje i cvijeće.“ U toj jednostavnoj slici krije se mnogo više od odnosa kiše i zemlje. Ona govori o životu, ljudima i okolnostima koje ne možemo uvijek birati.

Kiša pada jednako na ružu i na korov. Ne pita gdje će pasti niti bira što će iz zemlje izrasti. Ista voda hrani nježne latice, ali i oštro trnje. Razlika nije u kiši, nego u onome što se nalazi u zemlji.

Možda je upravo zato ova izreka toliko snažna. Podsjeća nas da iste životne okolnosti ne proizvode kod svih ljudi isti rezultat. Netko će iz teškog razdoblja izaći snažniji, mudriji i zahvalniji, dok će drugi u njemu pronaći samo razlog za ogorčenost. I jedno i drugo iskustvo može početi istom „kišom“.

U tome se krije i posebna vrijednost mudrih poslovica. One ne nude uvijek gotova rješenja i ne govore nam što moramo učiniti. Umjesto toga, potiču nas da zastanemo i pogledamo situaciju iz drugog kuta. Ponekad upravo jedna kratka rečenica može promijeniti način na koji razumijemo vlastito iskustvo.

U vremenu u kojem smo svakodnevno zatrpani informacijama, savjetima, naslovima i mišljenjima, jednostavne životne mudrosti mogu djelovati gotovo kao protuteža. One ne viču i ne natječu se za našu pažnju. Često stanu u jednu rečenicu, ali u toj rečenici mogu biti godine iskustva.

„Tko rano rani, dvije sreće grabi.“
„Bolje spriječiti nego liječiti.“
„U svakom zlu ima neko dobro.“
„Strpljen – spašen.“

Možemo ih čuti bezbroj puta, a onda jednoga dana shvatiti njihovo pravo značenje. Tek kada se sami susretnemo s nestrpljenjem, gubitkom, pogreškom ili novom prilikom, neke poslovice prestanu biti samo poznate riječi i postanu osobno iskustvo.

Njihova vrijednost nije samo u tome što su stare. Nije svaka stara misao automatski mudra, ali izreke koje opstaju kroz generacije najčešće govore o nečemu duboko ljudskom. Mijenjaju se tehnologija, društvene navike i način komunikacije, ali čovjekova potreba za nadom, strpljenjem, bliskošću i smislom ostaje gotovo ista.

Zato poslovice možemo promatrati kao male životne kompase. One nam ne pokazuju uvijek točno kamo trebamo krenuti, ali nas mogu natjerati da zastanemo i zapitamo se jesmo li na pravom putu. U njima nema obećanja da će život biti jednostavan. Ima, međutim, podsjetnika da način na koji prihvaćamo ono što nam se događa može imati veliku važnost.

A kiša iz naše izreke može biti bilo što: neuspjeh, promjena, gubitak, razočaranje, neočekivana prilika ili teško životno razdoblje. Nitko od nas ne može birati baš svaku kišu koja će pasti na njegov život. Ne možemo spriječiti sve oluje, ali možemo odlučiti što ćemo njegovati nakon njih.

Hoće li iz našeg iskustva izrasti trnje ili cvijeće? Odgovor nije uvijek potpuno u našim rukama. Ponekad su okolnosti doista teške i nije ih moguće jednostavno pretvoriti u nešto lijepo. Ipak, možemo birati hoćemo li zalijevati ono najbolje u sebi – strpljenje umjesto ljutnje, zahvalnost umjesto stalnog nezadovoljstva, nadu umjesto odustajanja.

Možda je upravo to najveća ljepota starih poslovica. One nas ne uvjeravaju da će život uvijek biti lagan. Ne skrivaju činjenicu da postoje oluje, suše i razdoblja kada se čini da ništa ne raste. Samo nas podsjećaju da svaka kiša nosi i mogućnost novog početka.

Zato ih vrijedi sačuvati, zapisati i prenositi dalje. U svijetu koji često traži brze odgovore, mudra izreka poziva nas da razmislimo. A ponekad nam je upravo to najpotrebnije.

Jer kiša je ista.

Ali vrt nikada nije.

.   –