Žalim što nisam… Priznati sebi ili zaboraviti čežnju [ SELFHELP ]

Oglas

Žalim što nisam… Priznati sebi ili zaboraviti čežnju

Sve do nedavno imala sam „baš me briga“ stav prema životu. Preuzimala sam rizike, godinama i privatno i poslovno, naravno usput napravila mnoštvo pogrešaka. Ali umjesto da se ponekad osvrnem prema cestama kojima nisam pošla držala sam se uvjerenja kako je to besmisleno. Kako pjesma kaže: „Nemoj plakati za prolivenim mlijekom“. Sve se, govorila sam sebi, događa s razlogom.

Međutim, u nekoliko posljednjih mjeseci, počela sam razmišljati o prošlosti. Stvarima koje sam učinila, a poželim da nisam, ili onima koje nisam učinila, a poželim da jesam. Takve stvari variraju od uobičajenih žaljenja koje ljudi imaju, npr. zbog čega nisam više pažnje obraćala u školi i naučila stvari koje mi sada nedostaju, npr. jezike dok sam imala priliku, da budemo precizniji.

Požalim i zašto nisam izabrala sigurniji posao, recimo učitelja ili nešto slično, umjesto kompetitivnog rada na projektima. Požalim što se nisam ponašala samopouzdanije, manje neurotično, recimo s bivšim dečkima.

Poželim da sam bila mudrija ranije. Da su me roditelji forsirali više. Da sam više cijenila djetinjstvo i slobodno vrijeme. Da sam manje plakala, brinula i bila samousredotočena.

Poželim da sam dala poljubac zgodnom liječniku i svoj broj, te priznala da sam i ja zainteresirana umjesto da se pretvaram i glumim hladnoću, čekajući da on bude uporniji, pogrešno vjerujući da muškarci postaju zaineresiraniji kada su žene teže osvojive.

Poželim da nisam toliko vremena potrošila brinući se o trivijalnim stvarima, kojih se više ne mogu ni sjetiti. Poželim da sam bar reagirala pametnije pri okončavanju mnogih prijateljstava.

I tako dalje… Javi se mnogo razmišljanja kada trudni ležite u krevetu, dok imate osjećaj da vaše tijelo nije vaše, vaš mozak nije vaš, a nesposobni ste išta drugo raditi jer čuvate trudnoću.

S druge strane, možda moja faza „što da sam“ nema ništa s trudnoćom i samo je simptom starenja. Budući da imam 39, možda prolazim i kroz krizu srednjih godina.

Negdje sam pročitala kako ljudi do ulaska u četrdesete misle kako su mogućnosti i potencijali neograničeni. Ako jedna karijera ne prolazi, uvijek se možete okrenuti drugoj. Jednako i s partnerima.

Ako ozbiljna veza završi, još uvijek je mnogo riba u moru. Ako ne štedite za mirovinu, to nije kraj svijeta. Također, ima vremena i da naučite svirati taj instrument, napišete novelu, naučite strani jezik, putujete na mjesta koja niste vidjeli, a i započnete vlastiti posao.

Ali kada se približite četrdesetoj, realnost vas udari i odjedanput se svi ti snovi čine mnogo nedostižnijima. Pitanje je: Je li bolje tada ignorirati ono za čim žalite ili je zdravije priznati i suočiti se s vlastitim pogreškama.

U prošlosti, savjet je bio da pređete preko pogreške, otresete prašinu, krenete dalje i ne osvrćete se. Međutim, još nešto me je potaknulo na razmišljanje. Pročitala sam rezultate dugoročnog istraživanja koje kaže da žaljenje za nečim, velikim, malim, nedavnim ili dalekim, utječe na zadovoljstvo životom i njegovu kvalitetu. Zaključili su kako samopercepcija, koliko smo zadovoljni sobom, u velikoj mjeri ovisi o tome što mislimo o svojoj prošlosti.

Uvriježeno je mišljenje o žaljenju, da ljudi nikad ne žale za onim što su napravili, nego uvijek za onim što nisu napravili. Čini se kako je ta teorija najčešće i točna. Dodatno istraživanja su pokazala kako osvješćivanje žaljenja i pogreški, iako bolno, ima veliku motivacijsku ulogu i dobro je za naše emotivno zdravlje.

Spisateljica i životna trenerica Caroline Adams Miller kaže kako je normalno da, kako starimo, imamo sve više žaljenja, od neostvarenih romanci, do propuštenih događaja, mjesta, preranog roditeljstva ili odgađanja roditeljstva. Ali najvažnije je, kaže ona, kako svoja žaljenja neka osoba iskoristi. Hoće li priznati svoje pogreške i okrenuti ih u svoju korist ili će se umotati u klupko bespomoćnosti.

Zanimljivo je da žaljenja počinjemo formirati s 19 i 20 godina, jer je to razdoblje u kojem prvi put biramo nešto ozbiljno, partnere i karijeru. Kada napravimo jedan izbor, odustajemo od drugih opcija. Kako starimo žaljenje za nečim se akumulira, a rijetko tko je prirodno talentiran i zna se nositi s tim stvarima prije nego što postanu toksične.

Ako stalno razmišljate o stvarima koje niste napravili, putovima kojima niste krenuli, a ne učinite ništa po pitanju toga, imat ćete manju kvalitetu života, nego da sjednete razmislite o pogreškama, i definirate nove ciljeve kako biste popravili te pogreške, nadoknadili propušteno ili krenuli novim putem.

Iako nas većina misli kako je upiranje prstom u njih i prisjećanje pogrešaka gubljenje vremena, mnogi stručnjaci vjeruju kako njihovo ignoriranje vodi do toga da ih osobe nose sa sobom nesvjesno, kao vrlo tešku i destruktivnu prtljagu.

Znam jednu ženu koja stalno tvrdi kako ne žali ni za čim. Ipak, ispod njene super-samopouzdane i super-sigurne fasade se krije netko zbrkan, pun ljutnje, s izjedanjima iznutra.

Inzistiranje na tome da ne žalite ni za čim može biti poricanje istine i samoobrambeni mehanizam, koji je strašniji od „gledanja istini u oči“. Znam to pouzdano jer je definitivno bilo istina za mene. Stalno sam sebi govorila kako ni za čim ne žalim, da se sve događa s razlogom, te da sam u danoj situaciji reagirala najbolje što sam mogla. Međutim, to očito nije istina.

Spomenuta psihologinja Adams Miller kaže kako nikad nije radila ni s jednom osobom, a ni upoznala nekoga tko ne žali ni za čim.  Ona svojim klijentima savjetuje da naprave recenziju svog života, dotaknu se onoga za čim žale, priznaju to, te odluče hoće li napraviti nešto po tom pitanju ili će nastaviti dalje istom stazom. Ali najvažnije je priznati pogrešku ili propust, te je prihvatiti kao svoju slabost.

Većina istraživanja koja sam proučavala provodila se kod ljudi koji su bili u mirovini. Osobe sa 70 ili 80 godina pitalo bi se što bi promijenili u svome životu da imaju čarobni štapić. Tada je to manje bino. Možda je važnije s vremena na vrijeme se zaustaviti i razmisliti o propustima, ne čekajući mirovinu.

Shvatila sam da neće nitko doći s čarobnim štapom i transformirati moj život za mene.

Adams Miller vjeruje kako povremene životne recenzije djeluju kao katalizator i potiču ljude da promijene svoj život. One vode do toga da vratimo kontrolu i kažemo sebi: „OK, od sada ću živjeti tako da kada se okrenem za pet godina i pogledam iza sebe vidim da nisam napravila puno ključnih pogrešaka“.

Drugim riječima. S pogreškama se teško suočiti. Na taj način priznajemo svoje slabosti, ali što se s njima prije suočimo, to ćemo ostatak života provesti s manje žaljenja. Ako sada pretrpite malo tuge i bolnog razmišljanja, možda donesete neke teške odluke, ali poštedjet ćete se dana i noći kasnije u životu gdje ćete lijegati u krevet s mišlju „da sam samo…“.

Autor:Je ne regrette rien? As if! Why it’s better to face up to your regrets,  Lucy Taylor