Što je Tsundoku i zašto police pune knjiga nisu uvijek nered
Iako volimo minimalizam, pišemo o raščišćavanju prostora i oslobađanju od viška stvari, svaku vrstu akumulacije ne treba odmah promatrati kao problem. Prepuni ormari, ladice koje pucaju po šavovima i predmeti koje godinama ne koristimo često se navode kao simboli loših navika i nepotrebnog tereta. Ipak, postoje iznimke koje nas podsjećaju da nije svako gomilanje jednako. Jedna od njih krije se u neobičnoj japanskoj riječi – tsundoku.
Tsundoku opisuje naviku kupovanja knjiga koje zatim ostaju nepročitane, često složene na policama, noćnim ormarićima ili čak u malim hrpama po domu. Na prvi pogled moglo bi se činiti da je riječ o još jednom obliku odgađanja ili neorganiziranosti. Međutim, značenje ovog pojma mnogo je jače.
Za razliku od klasičnog skupljanja stvari bez jasne svrhe, tsundoku ne nosi negativan predznak. On ne opisuje lijenost niti nedostatak discipline. Naprotiv, često je povezan sa znatiželjom, željom za učenjem i otvorenošću prema novim idejama. Osoba koja kupuje knjige koje još nije stigla pročitati zapravo šalje poruku samoj sebi da vjeruje u buduću verziju sebe, onu koja će jednoga dana pronaći vrijeme za istraživanje tih tema, autora i priča.
Mnogi ljubitelji knjiga prepoznat će taj osjećaj. Ulazak u knjižaru često nije samo kupovina proizvoda. To je susret s mogućnostima. Svaka knjiga predstavlja potencijalno novo iskustvo, novu perspektivu ili znanje koje nam jednog dana može zatrebati. Ne kupujemo knjigu uvijek zato što smo spremni odmah je pročitati. Ponekad je kupujemo zato što želimo ostaviti otvorena vrata nekoj budućoj verziji sebe.
Zanimljivo je da se slična ideja pojavljuje i u konceptu koji je popularizirao filozof i autor Nassim Nicholas Taleb. On govori o takozvanoj “antiknjižnici” , zbirci nepročitanih knjiga koja ne predstavlja dokaz onoga što znamo, već podsjetnik na sve ono što još ne znamo. Dok pročitane knjige svjedoče o stečenom znanju, nepročitane nas održavaju poniznima. One nas podsjećaju da je svijet puno veći od našeg trenutnog razumijevanja.
U tom smislu, police pune nepročitanih knjiga ne moraju biti znak neuspjeha. Mogu predstavljati intelektualnu znatiželju, spremnost na učenje i svijest da nikada nećemo moći pročitati sve što nas zanima. Upravo ta spoznaja oslobađa od osjećaja krivnje koji mnogi ljubitelji knjiga nose kada pogledaju svoje sve duže popise za čitanje.
Naravno, ključna razlika između vrijedne zbirke i običnog gomilanja nalazi se u namjeri. Intencionalnost je ono što razdvaja smisleno prikupljanje od nekontrolirane akumulacije. Ako knjige biramo promišljeno, zato što nas istinski zanimaju i obogaćuju naš svijet, tada njihova prisutnost ima svrhu čak i prije nego što ih otvorimo.
Ponekad luksuz nije imati više stvari, nego više smisla. Nije stvar u tome da posjedujemo što veći broj knjiga, već da oko sebe zadržimo ono što potiče naš razvoj, inspirira nas i odražava naše vrijednosti. U tom kontekstu čak i nepročitana knjiga može imati vrijednost. Ona nije samo predmet na polici, nego simbol interesa, znatiželje i potencijala.