Zašto je bitno izbjegavati ogovaranje i radi drugih i radi sebe
Revolucionarna istraživanja Američke psihološke udruge otkrila su izvanredno i kontradiktorno otkriće o ljudskoj psihologiji i socijalnoj percepciji. Kroz rigorozne znanstvene studije, istraživači su otkrili da kada pojedinci sudjeluju u razgovorima gdje opisuju osobine nekog drugog – bilo pozitivne ili negativne – događa se fascinantan kognitivni proces. Mozak slušatelja ne samo da obrađuje te informacije o osobi o kojoj se razgovara, već počinje automatski i nesvjesno mapirati te iste osobine na samoga govornika. Ovaj psihološki mehanizam djeluje neovisno o svijesti i može imati duboke posljedice na to kako nas percipiraju kada razgovaramo o drugima.
Ovaj efekt atribucije postaje posebno snažan i dalekosežan u kontekstu masovnih medija, javnog govora i širokog društvenog diskursa. Zanimljiva ilustracija može se pronaći u području političkih kampanja i debata. Kada politički kandidati posvete značajno vrijeme i energiju isticanju navodnih karakternih mana, manjkavosti ili etičkih neuspjeha svojih protivnika, odigrava se neočekivana psihološka pojava. Umjesto da uspješno naštete reputaciji svog protivnika kako su namjeravali, ti napadi često izazivaju nesvjesni kognitivni odgovor kod publike. Birači i slušatelji počinju mentalno povezivati negativne osobine koje se ističu s osobom koja iznosi optužbe. To stvara fascinantan efekt bumeranga gdje pokušaji kritiziranja i diskreditiranja drugih mogu nehotice dovesti do samoprovale, jer govornik postaje obilježen upravo onim karakteristikama koje pokušava pripisati nekome drugome.
Posljedice ovog psihološkog istraživanja protežu se daleko izvan političkih skandala i javnih ličnosti, nudeći duboku pouku za svakodnevnu međuljudsku komunikaciju i društvene interakcije. Temeljno razumijevanje je i snažno i osnažujuće: kad god sudjelujemo u tračevima, kritikama ili komentaru o osobinama ili ponašanju drugih, mozgovi naših slušatelja automatski rade na povezivanju tih istih osobina s nama. Ovaj nesvjesni proces atribucije djeluje bez obzira na stvarnu istinu ili pravednost tih povezanosti. Jezik i opisne riječi koje biramo kada govorimo o drugima postaju suptilne, ali moćne oznake koje oblikuju kako drugi percipiraju naš vlastiti karakter, osobnost i moralni status.
Ovaj psihološki mehanizam služi kao snažna podsjetnik na važnost promišljenog govora i pažljivog razmatranja načina na koji govorimo o drugim ljudima, jer naše riječi možda u konačnici govore više o nama nego o onima koje opisujemo. Razumijevanje ovog fenomena može nam pomoći da donosimo svjesnije odluke o načinu na koji govorimo o drugima, prepoznajući da naši komentari i kritike mogu neočekivano odjeknuti natrag i utjecati na naš vlastiti društveni ugled i odnose. Ovo istraživanje u konačnici sugerira da održavanje pozitivnog i konstruktivnog pristupa kada govorimo o drugima nije samo stvar ljubaznosti ili etike – to je također praktična strategija za zaštitu i unapređenje našeg vlastitog društvenog statusa i percipiranog karaktera.