Kada i kako muškarci odlučuju ući u brak?! [ LJUBAV ]

Kako muškarci odlučuju ući u brak?!

Nakon što me je jučer jedna kolegica pitala zbog čega se još nisam oženio, pokušao sam iskreno o tome razmisliti.

Prema jednoj teoriji muškarci su, poput njujorških taksista. Kruže uokolo po cijele dane, razvozeći osobe. Neke ljude voze duže vremena, neke tek kratko bez previše razmišljanja i pridavanja važnosti. Pred kraj dana, kada se umore ili kada im možda dosadi vožnja, taksist odlučuje poći kući. To bi metaforički značilo da tkogod da se nađe na zadnjem sjedištu taksi vozila u tom trenutku taksist ga vozi kući, odnosno da se muškarci žene s osobom koja se nađe uz njih u trenutku kada shvate da im je samački život dosadio ili su se umorili.

Naravno, to je neromantična teorija koja implicira da je brak samo pitanje pravog trenutka, a ne čaroban trenutak velike ljubavi. Međutim, ima nešto u toj teoriji. Po vlastitom iskustvu znam da su mnoge moje veze pukle u trenutku kada su žene inzistirale na vezanju, te im je jedino pošlo za rukom da ih „izbacim iz taksija“.

Teorija njujorškog taksiste implicira kako su najpametnije žene koje mirno čekaju monopolizirajući zadnje sjedište, s čvrsto zaključanim vratima, sve dok taksist ne isključi taksimetar i ne odluči poći doma.

Muškarci možda to neće priznati, ali mi razgovaramo o vezama jednako kao i žene. Posebno kako starimo. Naravno o vezama ne razgovaramo poput žena, s razumijevanjem i suosjećanjem. Muškarci o vezama razgovaraju poput majmuna koji pokušavaju dešifrirati glazbene note u kajdanki. Jedna od glavnih tema naših analiza je „kako ćeš znati je li ona ta?“. Ova teme je kulminirala neku večer kada mi je prijatelj nakon par čaša vina rekao „Da sam upoznao svoju ženu i samo godinu dana prije nego što sam, nema šanse da bih se oženio. Nije da je ne bih jednako volio, nego jednostavno nisam bio spreman“. A možda je samo postao spreman kada je shvatio da je ona ta?!

Da budem iskren, moji prijatelji se dijele u dvije skupine. Jedna skupina su oni koji tvrde: „Znat ćeš da je to to“. Kada razgovaraš s njima reći će ti da ako se nisi oženio s nekom djevojkom to nije bilo pitanje trenutka, nego toga što ona nije bila ta.

Drugu skupinu najbolje opisuje izjava jednog oženjenog prijatelja. „Jesam li bio nervozan? Osjećao sam se kao na rubu provalije i nadao se da je netko postavio jastuke na dnu, te da neću promašiti“. Prema meni, mislim da je ovo realističniji pristup. To ne znači da su muškarci „znat ćeš kada je prava“ lašci, nego da su smislili tu priču, bar većina, kako bi zvučali poetičnije nego što jesu. Po meni je iskreniji odgovor „bilo je pitanje pogođenog trenutka“.

Ili sam ja lažac. Ako ću biti baš potpuno iskren, ne želim vjerovati u teoriju njujorškog taksiste, jer sam romantičar. Želim upoznati neku zbog koje će mi srce zalupati i koja će mi život okrenuti naglavačke. Želim se osjećati zbog nje iracionalno, ponašati neočekivano i zaljubljeno. Želim osjetiti onaj trenutak iz filmova kada glavna zvijezda upozna „nju“.

Vjerujem da bih bio spreman, da sam njujorški taksist, umoran na povratku kući s posljednjom osobom na zadnjem sjedištu i da vidim takvu djevojku na ulici, vratiti se po nju bez obzira što prethodno mislio. To opet postaje rizik za djevojku koja je strpljivo čekala vozeći se ukrug sa mnom.

Nažalost, kako starim to više mislim kako mora da ima nešto u teoriji njujorškog taksiste. Možda se ipak na brak treba odlučiti u određenoj točci života, te ta odluka treba biti racionalna, a ne emocionalna.

Ali kako to da sam još uvijek single ako se već neko vrijeme želim skrasiti?!  Za sebe mogu reći da sam upoznao pet žena koje bi bile odlične supruge, a koje su i bile zainteresirane. Kako to da se nismo oženili? Pretpostavljam da nije bio pravi trenutak, ili su možda previše forsirale u tom smjeru, a ja kao pravi muškarac ne dopuštam da me se na išta nagovara, te je pod pritiskom moj odgovor bio refleksno „ne“.

E sada. Što ako sam vrsta londonskog taksiste. Oni imaju radno vrijeme i svoju rutu. Otvorit će prozor, pitati osobu ide li u njihovom smjeru, ako ne ide zatvorit će prozor i nastaviti dalje. Sami. Ili pariški taksisti. Oni će pokupiti nekoga, ali neće znati pronaći pravu adresu pa će se vrtjeti u krug do granice iscrpljenosti i taksiste i suputnika. Ili taksisti u Rimu. Oni će vas odvesti na željenu destinaciju, ali će vas prebrza vožnja toliko preplašiti da ćete već na pola poželjeti da niste ni sjeli u taksi i izaći.

Ali kako da sve ove teorije ispričam u minuti kada me netko pita kada se mislim skrasiti ili zbog čega se još nisam oženio? Zapravo, od sada na to pitanje gledam drugačijim očima. To vjerojatno znači da, ako me već pitaju zbog čega se još nisam oženio, da mi ništa ne nedostaje i da misle da sam se mogao oženiti da sam htio. Vjerojatno da misle kako mi objektivno nešto fali ne bi ni postavljali to pitanje. Kada ljudi prestanu pitati, e tada ću se zabrinuti. Dakle, za sada se ne trebam zamarati pronalaskom odgovora.

,

Komentari

Odgovori

*