Zašto djevojke sve češće osvajaju oženjene?!
Prošlo ljeto bila sam na vjenčanju rođakinje i na toj zabavi sam po prvi put shvatila kako me status single djevojke može ostaviti i bez dugogodišnjih prijateljica i prijatelja. Naivno do tada sam vjerovala kako su žene dovoljno suosjećajne i da će i u slučaju da se nikada ne udam potruditi se biti mi potpora i da me neće ostaviti da budem usamljena.
Oduvijek sam bila društvena osoba, ali nikad mi nije palo na pamet da bi razgovor, smijanje, pa čak ni ples s muškarcima trebao predstavljati neku prijetnju njegovoj djevojci ili ženi, posebno ne ako dotična stoji u blizini. Čini se da sam na taj način radila neoprostivi društveni zločin. Ali sam i također shvatila da se te udane gospođe nisu ništa manje same od mene, a možda su čak i usamljenije. Žene u današnjem svijetu, moj zaključak je bio, bilo da su u braku ili solo su same.
Na tom vjenčanju sam pretrpjela prijeke poglede žena i doslovno sam ostavljena sama i za stolom i plesnom podiju jer su žene doslovno odvlačile svoje muškarce od mene, čak i one koje me poznaju dugo vremena. Iako su se slične situacije događale i ranije, tek sam na ovom vjenčanju shvatila da to nisu iznimke, nego da je to postalo pravilo ponašanja prema neudanim ženama. Žena koja nema dečka ili supruga označava se kao prijetnja svakoj ženi, a očito da više ni jedna ne vjeruje svojim muževima da će ponašati se pristojno i da neće pokušati zavoditi svaku ženu koja im se nađe u blizini, unatoč tome što su oženjeni.
Iznenađena takvim agresivnim ponašanjem upitala sam se gdje su nestale one dobroćudne žene, poput moje majke i njenih prijateljica, koje sam slušala dok sam odrastala, koje bi ljubazno nudile svoje društvo svakoj poznanici koja bi ostala neudana, pa čak i tjerale svoje muževe da plešu na zabavama s njima kako se one ne bi osjećale nepoželjno i izolirano u društvu. A s druge strane zašto sve te žene misle kako bi svaka druga žena trebala biti zainteresirana za njihove muževe. Vjerujte mi u tom sam se trenutku morala podsjećati da razlog takvog ponašanja nisam ja, nego one. Ipak, upitala sam se zbog čega su današnje žene toliko nesigurne, hladne i odbojnog ponašanja? Jesu li zaista današnje veze izgubile svaku sigurnost? Ali palo mi je na pamet da u većini područja života ljudi očekuju od drugih da se ponašaju onako kako bi se sami ponašali u takvim situacijama, iz čega sam izvela zaključak da bi vjerojatno u situaciji da su one same vjerojatno se bacile u naručje oženjenom muškarcu. Jesmo li zaista mi žene došle do točke gdje ne možemo jedna drugoj biti potpora i gdje smo isključivo jedna drugoj konkurencija – emocionalno, fizički i financijski. Više među njima nema nikakvog suosjećanja i simpatija. Naravno, kada sam to ispričala prijateljicama blago su me potapšale po ramenima i s podsmjehom govorile: „Dobro došla u svijet odraslih, bilo je i vrijeme da se i ti probudiš. Svijet je pun bespomoćnih muškaraca i očajnih žena“. Zar ne znam kako je biti udana žena u današnje vrijeme, pitale su me, kada napokon imaš pokraj sebe dobrog muškarca, možda čak i djecu s njim, tek tada počinje borba za njega. Kažu dalje da je njihov muž stalna meta i da trebam zaboraviti na naivne tradicionalne pretpostavke jer više žene ne poštuju vjenčani prsten. Staromodan brak koji je nudio sigurnost ne postoji, jer se agresivno „moram imati sve“ ponašanje većine žena prenijelo i na to područje.
Prema mojim prijateljicama, takvo ponašanje bilo je rezultat emancipacije, te društvene, ekonomske i seksualne slobode koje smo dobile, te prema kojoj ništa više nije sveto. Žene žele sve što mogu dobiti, pa ako to znači i oženjenog muškarca, tada to treba tako biti. Umjesto tradicionalnog rata spolova, dobili smo rat žena koje su se pretvorile u grabežljivice.
Jedna prijateljica s kojom sam razgovarala, 42-godišnja Suzana, majka je troje djece, domaćica, udana za uspješnog financijskog stručnjaka rekla mi je: „Definitivno je porastao broj žena grabežljivica, petnaest godina unatrag, kada sam bila djevojka i izlazila nikad mi nije palo na pamet približiti se oženjenom muškarcu ili čak onom koji ima djevojku. Poštovala sam to. Čim bi uočila vjenčani prsten, on bi bio diskvalificiran. Sada je stvar suprotna“.
I sve to me ne bi uvjerilo da su žene zaista postale takve da ubrzo nakon tog vjenčanja nisam otišla na ljetovanje. Dva bračna para, nedavno razvedena prijateljica i ja. Ta nedavno razvedena 35-godišnja prijateljica je cijelo ljetovanje doslovno „plazila“ po muževima druge dvije, nije joj smetalo ni što je jedna od njih bila u visokoj trudnoći. A čini se da takvo ponašanje onda tjera supruge da budu pretjerano zaštitničke prema svojim muževima. Ženska solidarnost očito više nema smisla. Žene su naučile biti jake u poslovnom svijetu i naviknule su ono što proživljavaju u uredu prenositi i na društveni život. Misle da moraju i mogu imati svakog muškarca koje požele. Muškarac je stavka na popisu postignuća koja su ostvarile. A budući da je toliko razvoda oko nas, razvodi su im postavili nova očekivanja. Posebno razvedenim ženama. One misle da ako se njima to dogodilo da se smiju ponašati kako god žele i osvećivati se svim ženama, pa čak i svojim prijateljicama.
Naravno postoje i drugi faktori koji su doprinijeli takvom ponašanju, ali ovo su oni koje sam ja uočila.
Ipak, čini mi se kako rivalstvo među ženama postaje sve veći problem. Emancipacija i seksualna sloboda daju ženama pravo da misle kako mogu sve što žele uključujući i svakog muškarca nevažno o odgovornostima. A sve je rezultiralo time da žene povrjeđuju druge žene. Razvod je lak i jednostavan, ne nosi više društvenu stigmatizaciju, a postao je veliki problem u odnosima između žena.
U svoj tekst namjerno nisam uključila muškarce, jer su oni u ovoj priči zaista nevažni. A ni jedna žena s kojom sam razgovarala nikad njih nije okrivljivala ni za što. Na njih se gleda uvijek kao na slabiće, a za njihove postupke se razlog pronalazi u krizi srednjih godina.
Koja ironija, nakon desetljeća u kojima su se žene borile za ravnopravnost s muškarcima, sada kada smo ravnopravne s njima, usmjeravamo oružje jedna protiv druge.
A u takvoj situaciji, ni ne zaslužujemo bolje nego da pobijedi ona koja je jača.
Ja sam svoju lekciju naučila. Oženjenim muškarcima se ne približavam ni u prijateljskom smislu, na vjenčanjima plešem samo sa slobodnima ili s rođacima, prijateljstva gradim više sa ženama i ni dalje nisam spremna boriti se za muškarca. Prvenstveno jer ne želim cijeli život provesti u borbi. Ako su se žene godinama borile za ravnopravnost, želim ubirati plodove njihovog truda. Opušteno gledam kako se muškarci bore za mene (vjerujte ima i takvih) i uživam u tome, baš kao što to rade današnji muškarci gledajući borbu svojih supruga i djevojaka za njih. Mislim da je za mene ravnopravnost postignuta.
Izvor: Anna Pasternak, Why more single women will now pursue a married man
Zašto žene privlače oženjeni muškarci?!
Čini se da je jednostavno u ljudskoj prirodi da žele imati ono što ne mogu. To je kao s dijetom. Kada su na dijeti koje im zabranjuju unos određene namirnice, želja za njom odjednom postaje sve izraženija. Tako je oženjeni muškarac u stvari čokoladni kolač gladnoj ženi.
Također, žene se vole natjecati s drugima kako bi pokazale ili dokazale kako su one bolje.
Ili jednostavno pretpostavljaju da muškarac koji je oženjen, odnosno ako ga još neka druga žena želi ima i dosta toga za ponuditi. A s druge strane i pretpostavljaju da ako je već u vezi, vjerojatno ne bježi od obveza i vezivanja. Razmišljaju li takve žene o toj drugoj?! Ne, za njih je njegova žena stvarna poput Djeda Mraza, ili Uskrsnog Zeke. Možda postoji, čuli su za nju, ali nisu je nikad vidjele i ne mogu sa sigurnošću tvrditi da ona postoji…
Ali veze s oženjenim muškarcem gotovo uvijek završavaju slomljenim ženskim srcem. Žena u njemu vidi sigurnost i poštivanje obveza, a muškarac u svojoj ljubavnici ženu koja ne poštuje takve obveze, ženu kojoj nije stalo do braka i ženu željnu isključivo zabave. Doživljava je kao usputnu zabavu, igru koju napušta u onom trenutku kad mu dosadi.
A i to uredno odijelo koje ga razlikuje od muškaraca samaca nije njegova zasluga.